Vikend u Budimpešti
Piše: Stanko Zarić
U potrazi za odgovorom na pitanje: Da li je Budimpešta najljepši grad na Dunavu ili je Dunav naljepši baš u Budimpešti?
Nakon mučne i tragične životne epizode obilježene Covid-om, sa puno sreće dočekasmo prvi izlet do neke od evropskih metropola. Čak i u najsrećnija vremena, Budimpešta je bila na listi najtraženijih destinacija, a sada nam se Mađarska ponudila kao prvi izbor za turistički izlazak iz ovih naših ex-Yu prostora. Moglo bi se reći da baš imamo sreće što je tako.
Putovali smo turističkim autobusom i moram priznati da sam se nakon puno godina sopstvenog vozikanja autom podsjetio da i grupno putovanje autobusom može biti vrlo prijatno i udobno. Kao i sve ostalo, moderni autobusi su se puno promijenili, nema više škipanja plastike na sve strane, stresanja na svakoj džombi, tijesnih i neudobnih sjedišta, loših klima i smarajućih zvučnika koji su baš iznad vaše glave. I putevi su naravno sve bolji, ali možda i najvažnije, promijenili su se i vozači. Danas nećete vidjeti vozača nekog turističkog autobusa da nije uredan, fino obučen, predusretljiv prema putnicima i na usluzi oko prtljaga i tokom vožnje. Možda takvih još ima na nekim redovnim linijama, ali na turističkim putovanjima... to se ne toleriše.
Kakvo će turističko putovanje biti i po čemu ćete ga pamtiti najviše zavisi od jedne osobe – turističkog vodiča. Kada krenete sa pravim vodičem, koji savršeno poznaje destinaciju, svaki dio programa, koji zna jezik domaćina, kulturu te zemlje, istoriju, životne navike i koji nakon mnogo godina rada i dalje nadahnuto govori o svakom detalju koji se tokom putovanja vidi... e onda znate da vam prve rečenice nakon povratka kući svakako neće biti ni o prevozu, ni o smještaju, ni o hrani, nego baš o njemu i stvarima koje vam je pokazao ili gdje vas je odveo.
Mi smo u Budimpeštu krenuli sa turističkim vodičem Zoranom Ilićem iz Beograda. Moram pomenuti njegovo ime, jer svi koji su ikada negdje sa njim išli će potvditi kada kažem da sledeće putovanje biraju po tome da li će vodič biti Zoran. Kakvo obilje informacija, zanimljivosti, anegdota, činjenica, poređenja i analiza, a sve to toliko nadahnuto ispričano da putnici mogu samo da uživaju. Kada na lokacijama susretnemo druge grupe, njihovi vodiči brzo završavaju svoju priču i svi se pridružuju da čuju šta će Zoran novo reći, jer to je prosto događaj. Da ga ne gledate mislili bi da negdje sve to čita, ali njegovi nastupi su dostojni i velikih katedri i pozorišnih scena.
Trg heroja
Ni dobar program putovanja, ni dobar bus, ni dobar smještaj, ni dobar vodič, pojedinačno nisu dovoljan garant da ćete se fino provesti. Da bi to sve fino funkcionisalo morate izabrati najbolju agenciju u koju imate povjerenje, i jedino tada možete očekivati da će program biti u potpunosti realizovan.
Prije putovanja, prvo pitanje koje svako postavlja je ono čuveno, da li se može putovati u Mađarsku, da li su potrebni testovi, vakcine... Odgovor je vrlo jasan: MOŽE, NE TREBA NIŠTA! Druga dilema koja se posljednjih dana počela javljati, da li je bezbjedno zbog rata u Ukrajini, takođe ima jasan odgovor: DA, BEZBJEDNO JE! Naravno da svi, poučeni tragedijom koju smo i lično i kao narod preživjeli, imamo prirodan strah i želimo da se rat što prije zaustavi. Ali... život mora da se nastavi.
Ribarske kule
Krećemo konačno na putovanje, nešto malo prije ponoći. Želimo da stignemo u Budimpeštu u ranim jutarnjim satima. Putovali smo od Bijeljine i preko graničnog prelaza Orašje – Županja ušli u Hrvatsku uz očekivanu i standardnu graničnu proceduru, sa izlascima svih putnika iz busa i pasoškom kontrolom. Izabrali smo nešto dužu opciju puta sa uključenjem na autoput u Županji, pa onda dionicom Slavonika sve do Osijeka. Za nekih 25 km bi bilo kraće da smo produžili pravo, preko Vinkovaca, ali vremenski ne bismo ništa brže stigli. Svakako je bezbjednije i udobnije voziti se pravim autoputem, iako su i regionalni putevi kroz Hrvatsku za svaku pohvalu.
Crkva SVetog Matije
Granični prelaz Udvar između Hrvatske i Mađarske je zajednički, tako da u jednom izlasku iz autobusa dajete pasoš na dva prozorčića, hrvatskom i mađarskom policajcu. Pušačima se na graničnim prelazima strogo savjetuje da vode računa gdje uzimaju nikotinske doze, jer su kazne više nego drakonske.
Krajolik koji vidimo u svitanje nakon samog ulaska u Mađarsku se ne razlikuje od Slavonije i Baranje i da nije bilo pasoške kontrole teško biste znali da ste prešli u neku drugu državu. Nepregledna zatalasana polja, poredani vinogradi, seoske kućice, sve pod konac, sve lijepo označeno, svaka linija na putu bijela i čista i nešto što se sreće svugdje u ovim panonskim krajevima, zavjetni spomenici Svetom trojstvu u centru koji podsjećaju da je mjesto preživjelo epidemiju kuge.
Ribarske kule
Nakon 20-tak minuta se izlazi na autoput Pečuj –Budimpešta i tu prestaje svaki osjećaj kojim dijelom Evrope putujete, jer svi autoputevi su isti – novi i uredni, sa lijepim benzinskim pumpama, ako pumpe uopšte mogu biti lijepe, ali... svakako se radujemo kada pauzu napravimo na nekom urednom i čistom mjestu, a mađarske pumpe su zaista takve.
Univerzitet u Budimpešti
Mađarska nije u evro zoni, nego koristi svoju valutu. Evre za forinte možete zamijeniti u svakoj mjenjačnici, a kurs je obično regularan i srećom, nemaju baš običaj da zelenaše sa nekim nenormalnim provizijama, kao što je to slučaj npr. u Češkoj. U Mađarskoj se putarina plaća kupovinom vinjete, pa vozači o tome moraju voditi računa. Skoro na svakom mjestu možete plaćati i kreditnim karticama i to je svakako najsigurnija i najpovoljnija opcija, jer nećete imati dilemu oko kursa, niti će vam ostajati nepotrebna sića u forintama. Kasnije ćemo se uvjeriti da u strogom centru grada kafa nije ništa skuplja nego u Beogradu ili nekom našem gradu, da su cijene vrlo slične našima, da taksi do bilo koje tačke u gradu košta svega nekoliko evra, a karta u gradskom prevozu manje od jednog evra. Daleko od toga da je u Budimpešti jeftino živjeti, ali nije ništa skuplje nego u našim gradovima.
Most slobode
Na odvajanju sa južne obilaznice ka Budimpešti, prolaskom kroz prigradska naselja, te prelaskom prvog mosta sa Budimske na Peštansku stranu, riječima Jó reggelt kívánok (dobro jutro) naš vodič nam počinje panoramsko razgledanje i prvo upoznavanje ovog prelijepog grada. Prva lokacija na kojoj smo izašli iz autobusa je bio Trg heroja, vjerovatno najbolje mjesto da se stekne pravi utisak o istorijskoj, kulturnoj i političkoj veličini ove metropole. Neću prepričavati šta smo sve čuli, koje objekte nam je pokazao, brojne činjenice i zanimljivosti o svakoj ulici, raskrsnici, zgradi, fasadi, znamenitim ljudima, istorijskim događajima i okolnostima, jer to morate sami da doživite. Bilo bi apsolutno nedostojno prepričavati ljepotu budimpeštanskih mostova, velelepnost Trga heroja, grandioznost Carskog dvora ili Nacionalnog parlamenta, posebnost Ribarskih kula, živost Vaci ulice ili plavetnilo užurbanog, još nesmirenog Dunava. Sve to morate vidjeti i doživjeti sami.
Nacionalni parlament
U pravo vrijeme, negdje poslije 14h smo se smjestili u hotel Milenium. Ogromna dugačka, kako bi mi rekli austrougarska zgrada, spolja liči na sve ostale stare zgrade u okruženju. Direktno preko puta hotela je novi, moderan stadion Ferencvaroša. Unutra su sobe dosta prostrane, sa visokim plafonima, tek da potvrde onaj utisak veličine koji se stiče spolja. Hotel je sa 3* i nije izbor za one koji hoće glamur ili moderan dizajn enterijera, ali je svakako čist i udoban i pruža više nego solidnu uslugu. Zbog toga je vrlo čest izbor za ovakva vikend putovanja, jer pruža baš ono što je potrebno.
Budimski dvorac
U večernjim satima odlazimo na Dunav i jednim od brojnih turističkih brodova ćemo ploviti Dunavom ispod čudesnih mostova. U prvim večernjim satima, svjetlima obasjane obale Budima i Pešte i muzika mađarskih violina će vam reći da uzmete čašu šampanjca, izađite na palubu i... UŽIVATE! Dok plovite, pitate se da li je moguće da ovakva ljepota postoji. Nije ona u drugom univerzumu, nego na samo 400 km od kuće, na par sati vožnje... na minut telefonskog poziva za rezervaciju. Onda vam tek postaje jasno zašto u Budimpeštu niko ne ide samo jednom – ili niste imali sreće pa niste bili ili ćete se stalno vraćati.
Nacionalni parlament
Nakon krstarenja sigurno nećete poželjeti da odmah idete u hotel. Bilo bi neprikladno ovakvo uživanje prekinuti. Da li zbog šampanjca ili romantičnog duha ovog grada, poželjećete da odete u neki vinski podrum i naručite "butelju belog". Oko vas će svi biti veseli, raspjevani, sve će vriti od žamora i pjesme. Violine, kao nigdje na svijetu, čas jecaju, čas hitrim melodijama čardaša prosto podižu ruke uvis, dok klarinet i cimbalo prolaze skale, kao da se vozite od Balatona do Debrecina, od Pečuja do Đera. Virtuoznost i umijeće muzičara će vas natjerati da se zapitate: kakvi li tek umjetnici sviraju u nacionalnim operama i filharmonijama, kad ovakvi umjetnici sviraju turistima u kafani! Rumena nasmijana lica oko vas sipaju pikantne čorbe i gulaše. Iako ni jednu njihovu riječ ne razumijete, kao da ih oduvijek poznajete. Kako bi divno bilo da zora ne mora da svane.
Kakvi su Mađari? Bez želje da padnem u zamke stereotipa, rekao bih vrlo ljubazni i pedantni. Kroz istoriju, njihova osobenost i porijeklo ih je naučilo da budu nepovjerljivi prema strancima, a moglo bi se reći čak i zatvoreni. Unutrašnje mađarsko biće uvijek je bilo homogeno, bez naročite empatije prema drugima. Asimilizovali su i prisvojili sve koje su mogli. Šandor Petefi nikako ne bi mogao biti srpski pisac Stevan Petrović, kao što ni Franc List ne zvuči mađarski, ali im to nije razlog da aerodrom u Budimpešti čista obraza ne nazovu potpuno mađarskim imenom, Ferenc List. Mađarska je svijetu dala 13 nobelovaca, ali ipak Mađari znaju i tu dodaju činjenicu da su svi bili Jevreji. Pa ipak, malo je evropskih naroda sa bogatijom istorijom, kulturom i tradicijom. Mađarska je posljednja feudalna zemlja u Evropi i Mađari po prezimenima i danas tačno znaju ko ima plemićko porijeklo, a ko je pripadao kmetovima.
Ferris Wheel
Koliko smo Mađari i mi slični? Prilično. Iako nemamo isto porijeklo, jezici nam se toliko razlikuju, a i tokom istorije smo prečesto bili na suprotnim stranama, svejedno, jedni drugima smo mnogo toga dali i jedni druge oblikovali. Posjeta Budimpešti je prilika da se podsjetimo i nas samih, da vidimo kakvi smo i kako nas drugi vide. Šta smo to mi dali civilizaciji i drugim narodima. Još od srednjeg vijeka, pa do današnjih dana, srpska zajednica u Mađarskoj je bila posebna i vrlo značajna. Baš u Budimpešti, ne slučajno, osnovana je Matica Srpska. Pored Budimpešte, mjesto Sent Andeja kao grad-muzej na otvorenom, svakom svojom ulicom, kućom i crkvom podsjeća na slavna vremena srpske zajednice u Mađarskoj.
Senta Andreja, trg Fo
Drugog dana ovog našeg putovanja želimo upravo da se sjetimo tih vremena i da zbog sadašnjosti i budućnosti razumijemo istorijski kontekst u kome se našao čitav narod koji je sa Patrijarhom Arsenijem došao u ove krajeve. Sent Andrejom danas vlada neki nevidljivi duh. Imate utisak da ste na uzvišenom mjestu. Svaka kocka na kaldrmi ima istorijski značaj i koliko god godina prošlo i koliko god više ovdje nema brojnih Srba, duh tog vremena je apsolutno prisutan. Tek na tablama pojedinih kuća vidite istorijske natpise na srpskom, u centru mjesta je srpski Esnafski krst, tu je Saborna crkva i Muzej. Na trgu koji izlazi na šetalište pored Dunava, još uvijek, najljepša je bašta Srpske kafane. Sloboda i autonomija Srba u ovom dijelu Monarhije, reklo bi se, zlatom je optočena. Bogatstvo i ugled stican je vijekovima, umijećem i radom srpskih vinogradara i trgovaca, a današnja Sent Andreja pod otvorenim nebom svjedoči toj velikoj istorijskoj priči. Na pitanje šta je srpsku zajednicu očuvalo u Mađarskoj, bez dileme, odgovor bi bio Srpska pravoslavna crkva. Samo tamo gdje je crkva bila bedem nije dolazilo do asimilacije.
Poslastičarnica i muzej marcipana Szamos
Koliko god vremena proveli u Sent Andreji biće vam malo. Šetnja pored Dunava ili starim ulicama, kupovina u nekoj od brojnih starinarnica, ručak u Srpskoj kafani ili božanstveni kolači u Szamos muzeju marcipana... teško je tome reći kad je dosta. Bez ikakve sumnje, ako tražite originalan suvenir za uspomenu sa ovog putovanja, ovdje ćete ga lako pronaći. Svakako sebe počastite buteljom čuvenog Tokaji vina.
Kolač u Muzeju marcipana
Ipak, sve lijepe priče imaju svoj kraj. Prije polaska kući mnogi požele da kompletiraju turističko putovanje u nekom od šoping molova i možda je u tom slučaju najbolji izbor Arena mol. Tu ćete pronaći sve što poželite, a korisno je kupiti i sitnice za put do kuće. No ipak, nisam siguran koliko priča o ovom objektu pripada priči o Budimpešti. U modernom velelepnom trgovačkom centru, sa svim znanim brendovima ovoga svijeta, čini nam se kao da je baš ovo zdanje napravljeno da nas vrati u kapitalističku i globalističku stvarnost i sadašnjost. Do ovog momenta, ni jednog traga postojanja moderne pošasti zvane kovid ne vidjesmo. Međutim, ovdje u Areni, pedantno su nas potrošače, na svakom mjestu vrebali kovid redari sa opomenom da stavimo masku. U jednoj mirišljavoj drogeriji skoro usnuli stari čikica, očigledno već dugo penzioner, ali angažovan kao kovid redar, na rijetki pokušaj ulaska bez maske bi se trenuo iz svog sanjarenja i žustro i odlučno bi opomenuo prestupnika. U očima mu se mogao naslutiti sjaj kojim je buntovnički prije više od pola vijeka jurišao na sovjetske tenkove. U Budimpešti kao da je sve postavljeno na pravo mjesto - tamo gdje je mjesto kulturi, istoriji i tradiciji to ćete i naći, a sve novotarije, pa i globalne opasnosti poput pandemija, uredno ćete susresti u tržnim centrima.
Happy Travel grupa
Da li ovo putovanje ima nekih mana? Da, ima. Kratko traje. Definitivno, Budimpešta traži bar 3 dana za osnovno upoznavanje. Međutim, današnji način života i obaveze koje svi imamo teško nam dozvoljavaju više od vikend, petak-nedelja putovanja. Čak i tako, kući se vraćamo puni utisaka i pozitivnog raspoloženja, sa samo jednim pitanjem – kada ćemo ponovo doći? Vrlo skoro! Ipak smo daleko samo 400 km ili minut telefonskog razgovora za rezervaciju :)
fotografije: Stanko Zarić
